Historično mečevanje

V zadnjih letih ko so bile številne historične tehnike mečevanja še stvar ugibanj in špekulacij je nastalo ogromno nepovezanih in razdrobljenih skupinic po vsem svetu, ki so vsaka zase nekako odkrivale že zdavnaj odkrite stvari. Večina le z željo po uprizoritvenih in ne športnih aktivnostih pa so botrovale vseeno k nastanku prvih tekmovanj, kjer se že pojavljajo prva športno - tekmovalna pravila. Teoretična združenja raziskovanja historičnih oblik mečevanja so se s tem hočeš-nočeš pomaknila korak naprej in iz zgolj kulturne dejavnosti vstopila v svet športa. (Podoben razvoj je doživljal tudi ples, ki se je razvil v športno tekmovalno disciplino WDSF).
Vse več takšnih dejavnosti po svetu pa je začelo odkrivati vrednost savate sistema športnega borjenja s palico, ki pomembno služi k razvoju posameznikove osnovne tehnike, ki jo kasneje pri uporabi na ostalih historičnih mečevalskih orožjih.

Prilagamo še odličen članek glasila Hrvaškega olimpijskega komiteja - imenovanega Olimp (št. 46, str. 15):
http://www.hoo.hr/downloads/OLIMP-46-2012-CIJELI.pdf

Od oklopa do olimpijskih igara

Onoliko koliko je mačevanje danas rijedak, pomalo egzotičan šport, toliko je kroz povijest bilo sveprisutno. Vjerojatno ne postoji civilizacija koja nije poznavala mačevalačku borbu u nekom obliku, pa je zaista teško izdvojiti najbitnije trenutke kroz povijest. Za najstariji izvor uzima se reljef u egipatskom hramu u Medinet Habuu iz 1190. godine prije Krista. Mačevali su se gotovo svi pripadnici antičkih naroda. Grci poznaju mačevanje kroz vještinu borenja nazvanu hoplomahia, a njihovi vojnici-pješaci, hopliti, bili su naoružani kopljem i kratkim mačem. U Rimu se vještina mačevanja podučavala u posebnim školama od 5. st. pr. Kr. Od 264. godine prije Krista priređivane su borbe gladijatora (ludi gladiatorii), a sam naziv gladijator potječe od latinske riječi gladius, koja označava kratki rimski mač. Osim borbi mačem u areni, Rimljani su njegovali i vojničko mačevanje, nazvano armatura.
Padom Zapadnog Rimskog Carstva 476. godine, na povijesnu scenu dolazi grubo, teško i nezgrapno oružje novopridošlih barbara. Rezultat toga je potpuna stagnacija, zapravo regresija mačevalačke vještine tijekom Srednjeg vijeka. Nakon nekoliko, u mačevalačkom smislu, potpuno nezanimljivih stoljeća, novi život ove vještine započinje paradoksom, odnosno naizgled kontradiktornom činjenicom da je za razvoj mačevanja zaslužno uvođenje - vatrenog oružja!
Kroz srednji vijek mač se koristio isključivo kao napadačko oružje, bez ikakve obrambene funkcije koja je osiguravana nošenjem teških metalnih oklopa. Mačevi su bili veliki, nespretni i širokih oštrica kako bi probili metalne oklope, a posljedica svega toga bilo je vrlo malo specijaliziranih pokreta - bilo napadačkih bilo obrambenih. Hladno oružje tog vremena zapravo je funkcioniralo poput divovskih otvarača za konzerve. No sama borba bila je daleko od šale. Pobjedu je donosila samo velika fizička snaga, izdržljivost, hrabrost i odlučnost. Oklop je u svojoj obrambenoj ulozi bio iznimno učinkovit, a to dokazuje i činjenica da je u upotrebi bio stoljećima. Uvođenjem vatrenog oružja - mušketa, stari principi borbe padaju u vodu.
Nove okolnosti omogućavaju svakom običnom pješaku, naoružanom mušketom, da zaustavi teško oklopljenog viteza. U početku su izrađivani još teži i veći oklopi ne bi li zaustavili novo opasno oružje, no ubrzo se to pokazalo kao vrlo loš odgovor protiv novog oblika ratovanja. Ne samo da su vojnici bili potpuno iscrpljeni i prije nego bi stigli na bojno polje, već je i novi način ratovanja, baziran na brzoj pokretljivosti i organizaciji trupa, zahtijevao nešto sasvim suprotno. Krajem 16. stoljeća više gotovo nitko nije nosio oklop u cilju samozaštite, no on se još dugo zadržao kao simbol viteštva u odjeći aristokracije. U stvarnoj borbi, vitezovi i plemići morali su se okrenuti za pomoć borcima koji si nisu mogli priuštiti skupe kacige, prsne oklope i metalne štito ve - običnim vojnicima koji su se već otprije u obrani oslanjali isključivo na vlastitu spretnost i samo oružje. U to vrijeme začetka mačevalačke vještine, borba je bila puno slobodnija i uključivala je raznorazne udarce rukama, nogama, naguravanje, podmetanje, šakanje i hrvanje, no to je ipak bio barem početak razvoja neke sustavne borbe. Prve neformalne škole mačevanja zabilježene su po Europi još u 12. stoljeću. Istina, „škola“ možda nije najsretniji termin za ta mjesta, budući su ona uglavnom okupljala zadnji ološ društva. U nekim državama, kao na primjer Engleskoj i Francuskoj te „škole“ bile su zabranjene, no kao i sve zabranjene stvari svejedno su postojale, samo ilegalno. U svakom slučaju, učitelji mačevanja imali su reputaciju lopova, skitnica ili u najboljem slučaju zabavljača. Prvi ozbiljniji pristup učenju mačevanja dogodio se u Njemačkoj u 14. st. osnivanjem Bratovštine sv. Marka, kolokvijalno zvane Marxbruder. Sjedište im je bilo u Frankfurtu i gotovo 100 godina imali su monopol na teritoriju Njemačke - nitko nije mogao učiti mačevanje bez njihove dozvole i to isključivo prema njihovim pravilima. U Njemačkoj je oko 1300. godine napisan i najstariji sačuvani traktat o mačevanju. Razdoblje renesanse inspiriralo je mačevaoce toga doba na znanstveni pristup mačevalačkoj vještini koju oni počinju proučavati i analizirati u želji da definiraju neke univerzalne principe borbe. U skladu s duhom vremena, brojni učitelji mačevanja pišu knjige, eseje i traktate sa svojim idejama o usavršavanju vještine. Talijani naravno prednjače, a najzanimljivije je izdvojiti Camilla Agrippu koji je definirao četiri pozicije (prima, sekonda, terca i kvarta) i Ridolfa Capo Ferru koji je instalirao tzv. ispad kao primarni način izvođenja napada. Najveći obrat u mačevalačkoj tehnici dogodio se uvođenjem rapira u 16. stoljeću. Sa svojom dugačkom oštricom, oblikovan isključivo za bodenje, rapir je potpuno uzdrmao sve mačevaoce onoga vremena. Stoljećima je mač percipiran (i izrađivan) kao oružje sa dvije oštrice namijenjeno za rezanje određenih dijelova protivnikova tijela, a sad su odjednom ljudi zadavali čiste i smrtonosne ubode jedan drugome. Treba napomenuti da čudna novotarija nije baš najbolje sjela etabliranim mačevaocima. To je uostalom univerzalno pravilo u športu - bilo kakva izmjena tehnike ili pravila uglavnom ne ide na ruku najboljima, budući su oni već potpuno izverzirani u starom načinu - inače ne bi bili najbolji. U svakom slučaju, sukob oko toga koja je metoda superiorna - rez ili bod - potrajao je godinama i eskalirao u pravu mržnju. Vrlo često bi dvoboj započeo na licu mjesta kada bi se susreli pripadnici različitih škola. No, već početkom 17. stoljeća rapir je odnio pobjedu, jer je jednostavno bio - smrtonosan. Često se navodi primjer Francuske gdje je u razdoblju između 1600. i 1780. ubijeno oko 40.000 plemića u međusobnim dvobojima rapirom! To je bilo čak više nego što ih je poginulo u ratovima u tom razdoblju, te je ozbiljno uzdrmalo cijeli klasni sustav i u konačnici dovelo do kraljevske zabrane održavanja dvoboja.
Zanimljivo je objasniti i ulogu nenaoružane ruke u razvoju mačevanja. Ona je, čak i u modernom mačevanju u školskoj varijanti, dignuta pod pravim kutem otraga iznad glave. Taj položaj biomehanički nije najpogodniji, pa ga danas više nitko ne koristi u pravoj športskoj borbi, ali ima svoju zanimljivu povijest. U prošlosti, mačevaoci su tu nenaoružanu ruku koristili za nošenje malog štita ili pak bodeža. Uvođenjem rapira odbacuje se štit, a kako se razvija ideja gentlemanskog dvoboja, napušta se i bodež. Budući da su taj napušteni/zabranjeni bodež neki ipak podmuklo skrivali u nenaoružanoj ruci (kamufliranoj plaštem na primjer), postao je običaj da se uzdignutom rukom pokaže da je ta ruka zaista nenaoružana. Tijekom vremena, u Europi su se iskristalizirala dva različita pristupa mačevanju -talijanska i francuska škola. Francuska metoda njegovala je znanstveni pristup koji se snažno oslanjao na strategiju borbe, dok su Talijani preferirali čistu fizičku snagu.
A rivalstvo između ove dvije škole zadržalo se donekle sve do danas...Razdoblje vjerojatno najvećih promjena za mačevanje je 18. stoljeće. Rapir je skraćen, stanjena mu je oštrica i smanjena košarica koja štiti šaku. Tako reducirano oružje postalo je još smrtonosnije i još više prilagođeno isključivo bodenju - rubovi su doduše i dalje ostali oštri, ali samo zato da spriječe protivnika u hvatanju oštrice rukom u pokušaju razoružavanja. Novo, smanjeno oružje dovelo je do daljnjih promjena u mačevalačkoj tehnici. Ranije su teški rapiri uzrokovali sporu pokretljivost. Bilo kakva akcija, a posebno napad s ispadom, značila je veliko izlaganje tijela, jer se mačevalac nije mogao brzinski povući u defenzivu. Iz tog razloga, borci su se uglavnom borili kroz kružno kretanje, slično kao današnji boksači, budući da im je to omogučavalo bolju zaštitu, čak i dok su u napadu. Reducirani mač oslobodio je mačevalačku tehniku na načine koji su do tada bili nezamislivi:
1. borba je ubrzana, a pokreti oružjem postali su puno kompliciraniji i razrađeniji, 2. povećana je pokretljivost boraca, 3. pravocrtno kretanje - zbog male težine mača koji je uzrokovao veliku pokretljivost boraca, jedini način da se učinkovito i dovoljno brzo izvede napad bila je izravna ravna linija, posljedica čega je linearno mačevanje što je i danas zaštitni znak ovog športa. Tijekom 18. stoljeća potpuno se promijenila i percepcija mačevanja, te je ono u relativno kratkom vremenu
steklo više nego dobru, čak uzvišenu reputaciju. Uvođenjem floreta, fleksibilne inačice mača s tupim vrhom koja je izmišljena isključivo za trening, otvorio se prostor za istraživanje i usavršavanje tehnike mačevanja, a naglasak se počeo
stavljati i na estetiku. Učitelji mačevanja postali su cijenjene osobe, kombinacija učitelja, povjesničara, umjetnika, znanstvenika i filozofa, a mačevalačke škole mjesta na koja su fine obitelji slale svoje sinove da steknu otmjenost. Osim toga, po prvi put javlja se ideja da se mačevanje može učiti i prakticirati isključivo radi same vještine, a ne radi dvoboja, i da ako se ta vještina marljivo vježba, može pozitivno utjecati na zdravlje, držanje i eleganciju. Za tu promjenu je ponovno zaslužno vatreno oružje, koje postaje sve pouzdanije. Pištolj polako istiskuje mač u funkciji osobnog oružja, pa krajem stoljeća mač prestaje biti dio svakodnevne odjeće. Time završava duga epoha mača kao kralja oružja, ali dodatno se otvara put pravom športskom mačevanju. Kroz 19. stoljeće samo se nastavlja linija razvoja modernog mačevanja započeta u prethodnom stoljeću. Uvedena su dva nova oružja - sablja i épée koji se na hrvatskom naziva mač, što je pomalo nepraktično budući je riječ „mač“ zapravo hiperonim koji pokriva cijelu lepezu hladnog oružja. Sablja vuče porijeklo iz konjice i imala je u početku izrazito vojnički karakter, te je jedino od tri oružja (floret, mač, sablja) kojim se siječe a ne bode. Mač (épée) je pak osmišljen da zadovolji potrebu za oružjem kojim bi se borilo u dvobojima, budući se osobna zadovoljština kod povrede časti još uvijek tražila (osim pištoljem) i mačevalačkim dvobojima. Mač je odražavao i novu ideju dvoboja gdje namjera
više nije bila ubiti protivnika, već ga samo raniti. To se zadržalo i u današnjem športskom mačevanju budući da se u disciplini mač važećim računaju svi bodovi u bilo koji dio tijela, dok se u floretu uzimaju samo oni izvedeni u trup protivnikova tijela, dakle oni koji bi u prošlosti potencijalno bili smrtonosni. Inače, zadnji zabilježeni mačevalački dvoboj održan je relativno nedavno 1967., a gdje drugdje nego u Francuskoj...
U 19. stoljeću maska postaje standardan dio mačevalačke opreme. Ona je u upotrebi u različitim oblicima još od sredine 18. st., ali je desetljećima bila predmet poruge među dobrim mačevaocima koji su je smatrali utočištem za one koji nemaju ili vještine ili hrabrosti. S vremenom je ipak prevladala želja da se mačevanje oslobodi krutih i stiliziranih pokreta i da se omogući prirodniji i brži način borbe, a sve to omogućavala je jedino upotreba maske.S obzirom na to da je mačevanje jedan od najstarijih športova i zasigurno prvi koji je imao profesionalne učitelje i trenere u današnjem smislu, osnivanje međunarodne federacije - Federation Internationale d’Escrime - dogodilo se relativno kasno, tek 1913. Na istom kongresu napokon su standardizirana i pravila, što je otvorilo vrata organiziranju međunarodnih natjecanja. Što se tiče Olimpijskih igara, mačevanje je na programu od samog početka, i jedan je od samo četiri športa koji su bili na programu svih ljetnih Igara. Prve godine olimpijski turnir održan je samo u floretu i sablji, a mač je dodan 1900. Žene su prvi puta nastupile 1924. u floretu, 1996. u maču i 2000. u sablji. Neobično je i zanimljivo da je Pierre de Coubertin, inače mačevalac, sam dodao pravilo koje dopušta profesionalnim mačevaocima, učiteljima mačevanja, da nastupe na prvim dvama Igrama. Ta činjenica je upravo nevjerojatna, slično kao da se danas na OI u jednom športu dozvoli doping (jer su prijepori oko amaterizma tada bili jednaki kao oko dopinga danas), ali dosta govori o posebnom statusu kojeg je mačevanje imalo, odnosno o tome koliko je ranije od ostalih športova zakoračilo u profesionalizam na način da su postojali ljudi koji su kao profesionalni mačevaoci bili ne samo prihvaćeni već i cijenjeni čak i u elitnim krugovima.